I tako ponekad, kada duša zaboli, ja « pesnik » ,budem.., oce moj
I svitaće zore, tamo.. negde daleko…
Budiće se dani, u naručju nasmejanih jutara
I prigrliće ranjena duša ,grčevito, u smiraju noći , neke nove slutnje i puste nade da si jos uvek tu i mislis na me..
Zašto me sada..,
kada ništa više nije kao pre, šalje…zivot moj
U rodnu mi grudu..
Tako nepredvidiv i prepun tuge je on, taj zivot moj.
Čas ovakav , čas onakav…
Po nekad…. !
K’o umilni zvuci neke naivne, razigrane melodije,
Tajanstveno lepa, raspevana, muzička kutija..
Nemušta balerina koja nam se ustreptalo klanja , na kraju čarobnog plesa
Zvuci neke ,nestvarne, razigrane melodije
Vrteška sreće…
Krene lagano, veselo, pun želja i snova, sav se zahukta k’o garava lokomotiva, nesebično nudi, daje,
Pruži ti sve , na svom varljivom dlanu.
A onda !?
Teški trenuci , okrutni dani , nedospavani snovi, neprospavane noći…
Stenje.. ,strepi.. kida se.., baca u milion suza, htenja, želja i nadanja
Pa dođu ti neki dani prepuni radosti , sreće.. veselja…. i opet kolo se okreće..!!
Strmoglavo leti u tamni ponor tuge i bola ,grčevitog jecaja, slomljenog srca, u milion suza…
I zajedljuvo čeka da se iznova pitam:
zašto me ti sada , kada ništa više nije kao pre,šalješ..?
U rodnu mi grudu…?
Da ga moje oči poslednji put vide
I zadnji put grlim i ljubim njegove hladne ruke , modre od boli…
Da bolnim jaukom te prizivam ,da me na trenutak čuješ i barem još jednom pogledaš, oče ,moj…
I svitaće zore tamo negde daleko
ili ovde
sve jedno …
Zar je to više bitno?
Ali….
Nikada neće biti one iste , nekadašnje, prošle, lepe, najlepše na svetu
Prepune vaše roditeljske ljubavi i bezbrižnog života, roditelji moji.
Votre commentaire